Uvjerena sam kako nitko ne bi rado ostao petkom navečer u školi samo zato da posluša nekoga tko bi „održao predavanje“, no ono što smo mi doživjeli u razgovoru s našim gostom zapamtili smo bolje od svakog izlaska.

 

Budite ratnici u svemu što radite

Krešimir Šimić rođen je predratne 1988. godine. Zasigurno, tog 7. studenog njegovi otac i majka nisu ni u najcrnjim morama mogli zamisliti što će zadesiti njihov dom i cijelu nam dragu domovinu. Tri godine poslije Šima je ostao bez oca…
Kao što sam već spomenula, bio je petak navečer. U goste nam je stigao Krešimir Šimić, autor knjige „Suze moje duše“, čiji su tekstovi pratili glazbeno-scenski program „ Za zaborav je uvijek prerano“ kojim smo obilježili 26. godišnjicu stradanja Vukovara. Ovogodišnji program posvetili smo djeci poginulih hrvatskih branitelja, a naš Šima, kako smo ga nakon susreta slobodno zvali, sin je jednog od njih. Upravo od te stvarnosti započeli smo naš razgovor.
M: Kako je bilo odrastati bez oslonca koji većina nas ima u očevu zagrljaju?
Sjećam se trenutaka sa sahrane i mnogih detalja te kako mi je vojnik dao hrvatsku zastavu u znak zahvalnosti. Majka mi je morala biti i mama i tata. Nikada nisam imao tu privilegiju igrati nogomet sa svojim ocem i bio sam neopisivo tužan jer jako je puno trenutaka u životu u kojima te tata poučava, a ja sam ostao uskraćen za to bogatstvo druženja oca i sina.
M: Autor ste knjige „Suze moje duše“. Kako je nastala ova knjiga?
Pisao sam knjigu kroz svoje djetinjstvo od devete godine pa nadalje. Kroz pisanje sam iznosio svoje osjećaje. U nju sam stavio sve što sam imao u duši. Promocija knjige bila je u mom gradu, a na nju je došlo 300 ljudi. Knjiga je prodana u više od 1500 primjeraka. Kada knjigu napiše mladić star 20 godina, malo je onih koji bi vjerovali u uspjeh nekakvog književnog djela napisanog rukom takva čovjeka. Ja sam se nažalost susreo s ljudskom zloćom jer mnogi su govorili da moja knjiga nema nikakvu književnu vrijednost i da ne mogu podržati njezino štampanje. Uz majčinu financijsku podršku uspio sam izdati knjigu i s njom doživjeti posebne trenutke diljem Lijepe Naše kroz mnogobrojne promocije.
M: U jednoj pjesmi zapisali ste:
„… Zaplakala nacija u godini jedan dan,
Zapališe svijeću za dušu tvoju,
Ali poslije toga mjeseca studenoga,
Iznova ostajem sam sa sobom i
Sa sjećanjima na te, oče moj…“
M1: Kako ste se borili sa zaboravom, napadom na branitelje i svim onim ružnim stvarima kada Vam institucije nisu pomogle ili su pred Vama zatvarale vrata?
Pisao sam ovu pjesmu pred blagdan Svih svetih. Vrijeme nikoga neće čekati, već će vas pregaziti. I naša se država stvarala pa je zaboravila na djecu koja nemaju roditelje. “Zapališe svijeću za dušu tvoju…“ jedan je od stihova koji opisuje taj osjećaj. Uvijek naglašavam da se ne moramo slagati s nekakvim odlukama ljudi koji su dio političkog društa Republike Hrvatske, ali nikada ne smijemo prestati voljeti ono što se zove domovina jer domovina nije drvored u nekakvom parku ili napisani zakon, domovina su ljudi, vi i ja smo domovina.
M: Zapisali ste:
„Rušili ste naše snove…
Rušili ste naše domove…
Naše majke u crno ste zavijali…
Suze ste iz očiju naših niz lice tjerali…
Moj narod ste krvnički ubijali…“
M1: Nosite li u sebi osjećaj mržnje?
Mržnju sam osjećao u početku. Te slike sam pretočio u ovu knjigu. Usporedio bih to s ljubavnim usponima i padovima, možemo samo manje ne voljeti ili više ne voljeti. Mržnjom nećemo postići ništa lijepo i pozitivno, ona će samo nagrizati naše duše, činit će nas nesretnima i mržnja je ta koja će u nama prouzročiti loš osjećaj. Trebamo se usuditi oprostiti i biti jači od ružnog osjećaja koji tinja pri pomisli na ljude koji su nam ostavili tugu u srcu.
M: Iz naše perspektive ponekad nam je teško razumjeti roditelje. Vi ste izrasli u osobu vrijednu divljenja, gradili ste svoje talente i još radite na sebi. Što Vas motivira, imate li neki savjet za nas na temelju svoga iskustva? Savjetujte nam kako da iziđemo iz lijenosti, da nam roditelji ne budu naporni, a njihovi savjeti dosadni…
Motivira me sport. Od malih nogu bavim se sportom. Poslušao sam majku koja je govorila da je najbitnije završiti školu. Moramo biti uporni i naše najjače oružje u ovozemaljskom vrtlogu dobra i zla naše je znanje. Ja radim jedan od najhumanijih poslova na svijetu, radim kao policajac. Kada obučem odoru hrvatskog policajca u meni se pojavi doza neopisive sreće i zadovoljštine što mi je Bog pružio priliku da se bavim poslom koji volim. Stalno moramo učiti i osvježavati svoje znanje i nikada ne smijemo odustajati. Ja sam sportaš cijeli život i nisam baš volio učiti, ali upornost me dovela do toga da sam uspješno završio stručni studij Kineziologije te specijalistički stručni studij Kriminalistike.
M: Koliko je podrška prijatelja važna u svemu što čovjek radi? Jeste li mogli s nekim dijeliti svoja iskustva? Sigurno poznajete i životne sudbine druge djece kojima je rat oduzeo roditelje, zdravlje, grad u kojem su odrasla?
Osobe s kojima dijelim osjećaje prijatelji su iz Vukovara. Bez obzira na sve, svi se nadamo. Imam jako puno prijatelja i poznanika, ali osjetljive teme, koje se tiču mog pokojnog oca i njegove žrtve, najviše volim „otvarati“ s prijateljima koje je, baš kao i mene, rak rata uhvatio u svojim metastazama. Vukovarci su posebni ljudi. Ja vjerujem da su istu tu dozu prkosa, ljubavi prema prijateljima imali i prije Domovinskog rata, a u ovim poslijeratnim godinama sve su to samo zadržali i ostali isti. Ta njihova posebnost tjera me da često budem dio njihova društva, jutarnjih kava uz Dunav i razgovora.
M: Vratimo se početku… Kažete da sebe smatrate ratnikom: „ … nisam samo običan čovjek u kalupu ovog društva, smatram sebe ratnikom, a svaki životni put osobnim ratom. Biti ratnik ne označava savršenstvo, niti pobjedu ili pak neranjivost. Ratnik baš treba biti ranjiv jer to je njegova najveća hrabrost…“
M1: Možete li to pojasniti. Ima li to veze s ultramaratonom koji trčite? Recite nam nešto više o tome.
Utrke od 100 do 1000 km su ultramaratoni. Svake godine trči se ultramaraton Zagreb – Vukovar. Dužina tog ultramaratona iznosi 350 km. Simbolika se sastoji u tome što su Zagrepčani devedesetih godina s Trga siječanjskih žrtava krenuli braniti Grad Vukovar. Zbog toga je Trg siječanjskih žrtava startna linija jednog od najtežih ultramaratona u ovom dijelu Europe. Smatram se ratnikom svaki dan, bio u školi ili na maratonu, pa čak i na poslu. U ovozemaljskom ludilu jednostavno morate biti ratnik da biste mogli nadvladati sve nedaće. Budite ratnici u svakoj sekundi svog života i usudite se biti promjena u svijetu koju želite vidjeti, naravno, ona pozitivna.
M: Naš susret proizišao je iz želje da se ne zaboravi i da Vam kažemo hvala.
Hvala Vam što ste se odazvali našem pozivu i govorili nam o jednom životu, gradu, što ste nam otvorili intimu svoje duše… I sretno, dragi ratniče, na novim životnim utrkama!
Hvala vama, divni moji mladi prijatelji! Sjećanje na Vukovar svakog mjeseca studenog za mene je sjetno vrijeme, ali danas, ovaj dan, čast mi je ispričati vam sve o nama, djeci usnulih vojnika. Učinili ste me sretnijim jer znam dok god je vas, naši dragi branitelji, Vukovar i svaki atom usko vezan uz stvaranje slobodne nam domovine Hrvatske neće otići u zaborav. Hvala vama na svemu, divni moji mladi ljudi!

Antonela Orkić, 7.b