Ostaje uspomena na našega domara Priku
Neobičan je bio početak ove školske godine: niti smo ulazili u školu na vrata za predmetnu nastavu, niti nas je pred njima dočekivao naš domar čika Prika kako smo ga mi učenici zvali. S velikom tugom su naši nastavnici 11. srpnja 2019. primili vijest da je u 62. godini života toga dana preminuo naš domar Stjepan Matanović izgubivši bitku od teške bolesti.
Stjepan Matanović je rođen 7. studenoga 1957. godine u Sovskom Dolu. Svoj rad u OŠ “Nada Božić“ , sada „Antun Mihanović“ započeo je 1981. godine na određeno radno vrijeme, a od 1. srpnja 1983. na neodređeno radno vrijeme na mjestu spremača, kućepazitelja. Na tom mjestu je ostao sve do trenutka dok ga teška bolest i smrt nije odvojila od njegovih najmilijih, a i svih zaposlenika OŠ “Antun Mihanović“, govorila je Snježana Vinarić, tada ravnateljica tijekom sahrane. U ovom trenutku mogu reći samo veliko hvala za sve ono što smo zajedno dijelili u našoj školi. Naš Stipo, naš čika Prika, kako su ga zvale mnoge generacije naših učenika, uvijek je bio predan svom poslu i vodio je brigu o našoj školi. Bio je spreman pomoći svakom učeniku, djelatniku, veselio se svim našim školskim uspjesima. Nama ostaju uspomene i sjećanja na naše zajedničke jutarnje kave, vesela druženja na zajedničkim izletima, naše proslave Dana škole kada si nas uvijek uveseljavao svojim šalama i pjesmom. Ostaje nam uspomena na našega lolu iz Sovskoga Dola. Sve ove uspomene čuvat ćemo sretni i ponosni što smo te poznavali.
Prikin dobri stari prijatelj i kolega, nastavnik Glazbene kulture u našoj školi, Nikola Novosel, rekao nam je svoja sjećanja: Bili smo veliki prijatelji, sjećam ga se po puno lijepih stvari, po njegovoj vedrini. Imali smo puno zajedničkih stvari. Obojica smo voljeli prirodu, poljoprivredu, i puno smo pričali o tome. A volio je i zapjevati, našaliti se. Ostao je zapamćen po puno lijepih stvari i mogu reći da mi nedostaje ovdje u školi.
Kada smo moja košarkaška ekipa i ja imali treninge do kasno navečer, čika Prika je uvijek sjedio na porti do koliko god treba. Uzeo bi svoj mali televizor i utorkom ili srijedom gledao Ligu prvaka. Nakon treninga mi bismo ga uvijek pitali za rezultat. Često bi znali ostati u svlačionici i puno duže od našeg termina, a on nam nije rekao ništa osim „Laku noć“ kad smo izašli. Kad je obolio i nije se više pojavljivao na porti, ja sam se nadao da će se vratiti.
Počivaj u miru, dragi naš Prika.
Fabijan Gabaldo, 7.a