Sudjelujući na literarnom natječaju manifestacije “U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić”, šestaši su pisali bajke slijedeći Ivanin stil pisanja. Najuspješnija je bila Marta Ratković iz 6.a. Evo njezine bajke pod naslovom Teta pandemija ima moć.

 Bijaše to jednom davno u malenome selu Veselovu koje bijaše sve samo ne veselo. Nad tmurnim poljanama sela igraše se samo tišina. Seljaci Veselova imahu svoju krojačicu sudbine – pandemiju zvanu Korona, zlu i nemilosrdnu otimačicu dječjih osmijeha. Korona, šuljavši se, ulažaše u selo poput kradljivca, a svojim plaštem brisaše svoje tragove. Posija zrna tame u srcima seljana i strpljivo čekaše da niknu. Nitko ne znaše što se događa i kakva to rugoba lutaše selom. Svi se zatvoriše u svoje drvene kolibice da ih Korona ne proždere. U popodnevnim satima na poljanama više ne bijaše nikoga, u selu ne vladaše sloga. Seljani ne marahu jedni za druge, marahu samo za sebe. Bijahu puni mržnje i oholosti.

  Korona imaše najmilijeg dječačića u selu, zvao se Palčić. Bijaše on manji od sve djece sela. Palčić bijaše najveseliji među seljanima, no nešto ga silno mučaše… Djeca mu ne daše da se igra s njima, ne dozvoljavahu mu da bude dijete.

  ,,Što će nama taj slabić?”

  ,,Nije ni od kakve koristi!“

  ,,Taj mali ne može ni zrno graha podići! Ako neće raditi, neka ode!“ selo se složnim glasom pobuniše.

  Na pobunu seljana jadni Palčić uze krišku kruha i krenu na put. Htjede on učiniti nešto za selo pa poče tragati za lijekom protiv bolesti mržnje koja se uvuče u srca njegovih prijatelja. Korona ga htjede zavarati i stati mu na put. Znaše da je sada sam i da mu trebaše utjeha. Korona podmuklo reče: 

  ,,Ovo je moja zlatna šansa! Prvo ću ga pustiti neka pati, a potom ću ga zaraziti i poslati nazad u selo!“

  Palčić na svome putu ogladni, pa sjede pojesti par zalogajčića, no uvidje da mu nije puno od kruha ostalo, stoga brizne u plač. Koronu primame suze dječačića pa stade govoriti:

  ,,Ako pobijediš ovoga vola, hranit ću te sedam dana i sedam noći. Sigurna sam da si jači od njega.“

  Korona vjerova da je Palčić slabašan i da neće dugo izdržati, no za svaki slučaj volu zabi trn u nogu kako bi podivljao. Palčić na to pristane i hrabro stade pred vola. Palčić primijeti da vola nešto muči. Sjedne pored njega, obgrli ga malenim ručicama i brižno mu izvadi trn. Vol oćuti dobrotu ovog dječačića i odustade od borbe. Korona stade vrištati od silne ljutnje, no ne posustajaše u namjeri da omete dječačića. Stade ona smišljati bolji plan.

  Poslije sedam dana i sedam noći, noći bijahu sve hladnije. Palčić se smrzavaše, a nije bilo nikoga milog da ga zagrije. Posljednje što imaše bijaše mala štrikana reklja koju je nosio svugdje sa sobom. Plameni jezičak vatre činjahu samo par tankih grančica do kojih uspje dosegnuti s visokih stabala. Tren prije nego što bi zaklopio svoje malene oči vidi Palčić jadnu staricu kako jedva hodajući pruža korake. Noge joj klecaše od hladnoće. Dječačiću se srce stisnu od tuge.

  ,,Čini se da je ova reklja nekome potrebna više nego meni“, s ljubavlju reče. Palčić se približi starici, obgrli je i na ruke joj stavi njegovu malenu reklju. Starica mu odvrati:

  ,,Sreća i dobrota koju pružamo vraća nam se. “

  Sljedeće jutro dječačić se probudi i nađe se u selu. Tik što otvori oči, ču ciku iza drvenih vrata:            ,,Vratio se! Palčić je ponovno ovdje!“

  Ista starica kojoj je darovao reklju, sjeđaše pored njega i milovaše ga po kosici. 

  ,,Veličina čovjeka ne leži u moći, nego u dobroti“, starica mu šapnu.

  Vidjevši da nema dječačića, Korona se razljuti i krenu u selo. Dočekaše je selo puno dječje graje. Korona puče od jada jer više nemaše snage za borbu protiv dječakove hrabrosti, dobrote i ljubavi. Na sve to starica joj milim glasom odvrati:

  ,,Tvrdokorno srce u zlu završava, i tko pogibelj ljubi, u njoj i propada!“

  S tim riječima moćna teta pandemija zvana Korona pretvori se u pepeo i zauvijek nestade iz Veselova. U malenome selu opet zavlada dječja graja, a srca seljana otada zauvijek imahu svoju sreću i mir.

reklja – slavonska (šokačka) pletena jakna

Marta Ratković, 6.a