San svakoga mladog košarkaša je zaigrati u nekom velikom klubu. Takav veliki san imao je i moj brat Tino Šebalj, a ostvario mu se kada je iz našeg brodskoga kluba prešao u juniorski sastav KK CIBONA iz Zagreba krajem ljeta 2015. godine.
Kada su ga pozvali da zaigra za slavni zagrebački klub, dugo je razmišljao dok nije donio odluku. Nije znao kako će moći bez obitelji i prijatelja. Brinuo se hoće li se tamo snaći, hoće li se dobro uklopiti u novu ekipu, novi razred… Kako mu je košarka u životu na prvom mjestu, prije početka sezone preselio se u Zagreb i postao igrač Cibone. Upisao se u III. gimnaziju, sad je već tamo šest mjeseci i kaže da mu je odlično. Pronašao je nove prijatelje i upoznao Zagreb. Slobodnog vremena nema puno, a ako ga ima, provede ga spavajući. U Zagrebu mu je zanimljiv Mc Donald’s, ha-ha-ha. Slavonski Brod posjećuje jednom mjesečno ili moji roditelji i ja odemo k njemu. Vrlo naporno trenira, ali neće uspjeti biti još bolji ako se i dalje ne nastavi truditi. Treninge ima svakodnevno i to po dva puta. Stariji igrači (seniori) su mu zanimljivi i otkačeni, viđa se i druži s njima u dnevnom boravku, za vrijeme nekog obroka i na njihovim utakmicama kad ih dođu bodriti. Mama, tata i ja mu nedostajemo, ali brzo se navikao na drukčiji život, pa mu nije teško. Bolje mu je živjeti u Brodu jer je manji grad, ali Zagreb pruža bolje uvjete za napredak: jači su treninzi, više se radi i bolji su treneri…
Na pitanje koliko dugo planira ostati tamo, odgovorio mi je: Dokle me god Cibona bude htjela! Što duže, to bolje. Ja mu, kao sestra, želim svu sreću, da mu se ostvare sve želje, da marljivo trenira i bude što bolji.
Leonarda Šebalj, 7.b