Razgovor s izv. prof. dr. Tomislavom Galetom koji je pokrenuo
uvođenje e-Dnevnika u našu školu
Već smo prije pisali o dolasku e-Dnevnika u našu školu, a sada vam predstavljamo osobu koja je najviše zaslužna za to – tatu naše učenice Neve, profesora na Strojarskom fakultetu te zaljubljenika u letenje – g. Tomislava Galetu. Čitajući ovaj intervju, možete saznati kako su e-Dnevnici doputovali u našu školu i koje su bile prepreke u tom. Također smo saznali kakav je g. Galeta bio u našim godinama te njegov pogled na iste stvari kada je bio dijete i sada kada je roditelj. Ovim putem mu još jednom zahvaljujemo što je naša škola među prvima u Slavonskom Brodu i okolici dobila e-Dnevnike i samim time podigla ljestvicu u obrazovanju nas učenika.
O PROJEKTU
Što vas je potaknulo da pokrenete uvođenje e-Dnevnika?
Mrvica inata i zrno razuma. Ili ludosti umjesto razuma, jer mi je nekoliko kolega izrazilo sumnju kakonećemo uspjeti. Valjda je to još više probudilo inat. Uz to mi je supruga učiteljica i bilo mi je čudno kako u njihovoj školi još nisu uveli e-Dnevnik. Osnovna prednost mi je bila odmah jasna, još dok sam čekao u školskom hodniku za pregled ocjena svoje kćeri. Bio sam siguran i u dodatne prednosti lakše međusobne komunikacije koje će svi korisnici osjetiti čim više počnu koristiti računalne usluge. E-Dnevnik je odlična stepenica u tom smjeru. Nakon što mi je kćerina razrednica dala podršku za uvođenje e-Dnevnika, više nisam dvojio. Ni kada nismo dobili podršku od lokalne uprave ni od drugih škola, nisam dvojio, samo sam još više stisnuo i usmjerio se na njihovo uvođenje u našu školu.
Je li bilo zapreka pri provođenju projekta?
Srećom samo smo niske prepreke preskakali, bez skoka s motkom. Uglavnom je tromost svih nas glavna smetnja. No kada se jednom uspije skrenuti iz uobičajenih staza, postane teško vratiti se na staro pa tromost postane pomagač. Jednom kada smo pokrenuli aktivnosti i složili se o uvođenju digitalnog dnevnika, polako je pošlo u dobrom smjeru. Vijeća roditelja i nastavnika su brzo prihvatila ideju. Ravnateljica je u nekoliko akcija prikupila dovoljno novčića. Nastavnik tehničkog Goran Pintarić je donio iskustvo iz druge škole. Tata Dinko Nadih osmislio sjajnu računalnu mrežu s najmanje ulaganja. Domar Danijel Matanović je provukao instalacije… Nadam se kako će i svi drugi osjetiti moju zahvalnost jer smo svi zajedno napravili korak naprijed.
Kakve su reakcije okoline oko ovog poduhvata?
Zapravo nisam osjetio neke posebne reakcije iako sam se nadao makar negativnim. Možda je to obilježje ovog kraja, neka umjerena ravnodušnost. Ili ćemo za prave osvrte još morati pričekati na punu primjenu e-Dnevnika u školi. I sam se još moram malo strpjeti, pričekati pristup putem vlastitog računa kako bih mogao ocijeniti uslugu.
Zapravo, ima jedna zgodna posredna reakcija za koju sam usput čuo – iz druge gradske škole su upitali naše nastavnike za pomoć kod uvođenja e-Dnevnika. Bilo bi nam svima jednostavnije da su prihvatili moj poziv za paralelno uvođenje u više škola.
Je li vas ovo iscrpilo ili već imate ideju za novi projekt?
Prilikom pokretanja akcije obećao sam školi nabaviti prostorni pisač ili popularno 3D printer. Nastavnik Goran i ja smo nabavili sve komponente. Ljetos smo u Osijeku u radionici s učenicima sastavili uređaj i ovih dana radimo probne modele. Nadam se kako će uskoro biti dostupan učenicima. A nadam se kako će i nastavnici pokazati zanimanje.
Bilo bi mi drago kada bi zajedno shvatili važnost novih tehnologija za budućnost naše djece kao i nas samih. Još nas čeka puno uvođenje digitalne komunikacije. Šteta je da naša djeca odavno prave svoje grupe za komunikaciju na Facebooku, Viberu i drugim poručnicima kako ih iz šale često zovem, dok mi odrasli još čekamo za razredne, roditeljske ili nastavničke grupe i tako znatno usporavamo komunikaciju. Nakon svladavanja osnovne digitalne komunikacije vjerujem kako ćemo lako uvesti i digitalne udžbenike, riješiti učenike teških torbi.
Zašto nema više poduzetnih građana u Hrvatskoj poput Vas?
U našoj zemlji je postavljeno podosta administrativnih prepreka pred poduzetnike, ali i pred obične građane. Dio mojih kolega je zbog toga napustio zemlju, dio se sprema otići. Nadam se kako će se okruženje donekle promijeniti i sadašnji učenici neće morati kao njihovi roditelji čekati u redu za jedan papir kako bi ga odnijeli u drugi red. Nadam se, ali i jako brinem hoće li se to dogoditi.
TATA GALETA OSOBNO
Predstavite nam se u nekoliko rečenica.
Rođen sam u Osijeku, odrastao u Belišću na Dravi. Drava i kajak su obilježili moje djetinjstvo i mladost. Prije dvadesetak godina sam doselio u Brod. Sada sam nastavnik na Strojarskom fakultetu, a predajem i na Sveučilišnom Odjelu za fiziku u Osijeku. Studente učim 3D printerima i 3D skenerima, oblikovanju na računalu, programiranju i digitalnoj komunikaciji.
Kakvi ste bili kao dijete, a kakvi kao učenik?
Pun energije i prilično pušten s lanca uz slabiji roditeljski nadzor, sklon anarhizmu i punk glazbi. Vrludao sam između odličnog i vrlo dobrog uspjeha uz podosta opravdanih, ali i neopravdanih izostanaka. Kako sam bio relativno dobar kajakaš i pomagao našoj legendi Grunfu, odnosno Matiji Ljubeku u pripremama za Olimpijadu, poneki neopravdani je bio oprošten. U sjećanju mi je ostala priča mog prijatelja Ruždija, kada nastavnik pokazuje u osmom razredu kroz prozor na mene i veli mojim kolegama kako mu je žao što onaj klipan vani neće završiti ni srednju školu, a nije toliko glup. Nastavnik je zbilja znao procijeniti ljude pa je kasnije mislim postao i ravnatelj. A ja potom zapustio sport i posvetio se školi. Kao da je i on probudio inat u meni.
O čemu ste maštali kao dijete? Je li se to ostvarilo?
Često sam sanjao, i na javi i u snu kako dugo i daleko letim. Crtao sam na onim prvim dječjim papirićima sebe kao pilota ili kao astronauta. Čudno je što se taj san upravo ovih dana ostvaruje ludom igrom sudbine. U proljeće sam počeo planirati odlazak, ali sam istovremeno upoznao i posebnog studenta Luku, pilota jedrilice. Luka me pozvao na probni let i otada više ne stignem u slobodno vrijeme misliti na što drugo osim kako što bolje poletjeti i sletjeti. Upoznao sam divne ljude u Aeroklubu Brod koji su me izgleda još za neko vrijeme usidrili u Brodu.
Usporedite školu u Vaše vrijeme i danas.
Koliko mogu skromno procijeniti, vrlo je slična pa čak i konzervativnija nego u moje vrijeme. I tada smo za posebnu disciplinsku nagradu dobivali za prepisati nekoliko stranica bezveznog teksta. Neki dan sam vidio kako se to još koristi i sjetio se mračnog sarkazma iz spota Pink Floyda.
Uz to godinama pričamo o informatici kao o nekom posebnom predmetu, umjesto da je uvedemo u svaki predmet u razumnoj mjeri. I dalje imamo učitelja kojima je lakše samo baciti loptu uz igrajte se, djeco ili pak kazne djecu oduzimanjem sata tjelesnog za više edukativne interese. Još posla čeka sve u školama kako bi se svaki pa makar i takav konzervativni sat dopunskog ili dodatnog pošteno odradio. Kao učeniku mi je bilo super kada mogu izbjeći dopunske. Danas kao roditelj bitno drugačije gledam i drago mi je kada malci sve shvate već u školi. Srećom, sve rjeđe čujem za takve primjere. Možda i zbog toga što sve rjeđe pričam s nastavnicima i učenicima.
Usporedite život učenika za vrijeme Vašega djetinjstva i danas.
Sada bih mogao zvučati kao Broj 1 iz Alan Forda kada počne pričati svoje povijesne priče. Sigurno toliko prostora nema u školskim novinama. Ionako bi teško povjerovali kako nismo imali televizor u boji, ni daljinski ni snimalicu. Ni doma ni u školi. Prva računala smo upoznali u srednjoj školi, a samo su rijetki (čitati imućniji) – imali nekakvog komodorca ili spektruma doma. Ne znate što je to? Sigurno ćete lako proguglati. Tada nije bilo Googla. Zbilja nije. Zapravo nije bilo ni interneta.
Slatkiša je na sreću ili nesreću bilo kao i sada, možda nešto manje uvoznih za koje smo se posebno otimali kada bi ih donijeli gastarbajteri.
I mala sitna, meni prilično bitna razlika: slobodnih i sportskih aktivnosti je bilo posvuda. Mogli smo trenirati više sportova i nitko nas nije pitao za naknade, članarine ili slične namete. Sport je bio divno dostupan i u generaciji moje mladosti smo živjeli za basket, rukomet, odbojku ili kajak. Da, poneki su igrali i druge sportove, poput nogometa ili boćanja, samo što smo bili valjda pomalo pomaknuta generacija pa nismo marili za njih.
Ina Kauzlarić, 8.b