Povodom 25. obljetnice Dana sjećanja na žrtvu Vukovara priključili smo se prijateljima iz dvadeset škola Lijepe Naše i ove godine sudjelovali u projektu Sat povijesti iz Vukovara. Uoči sata koji je održan u prijepodnevnim satima 17. studenoga 2016. osmaši su pisali kako zamišljaju budućnost svoje domovine i koliko su se spremni potruditi i aktivirati da ona bude baš takva – domovina po mjeri svih nas. Evo ulomaka iz tekstova naših učenika:
Često čujemo ljude kako raspravljaju o politici, o tim dosadnim temama koje nas mlade baš i ne zanimaju. Mladi smo, još ne razmišljamo ni o svojoj budućnosti, kamoli o budućnosti cijele jedne države, a činjenica je da baš ta država ovisi o našim odabirima, postupcima, idejama i razmišljanjima.
(Mia Maurović)
Domovina po mjeri svih nas – što to znači? Možda da smo mi budućnost Hrvatske i da ona ovisi o nama, ali kako da je naša generacija poboljša kada ju trenutna generacija, koja sada misli da je poboljšava, zapravo samo pogoršava?
(Mihael Ferderberg)
Željela bih da Hrvatska postane zemljom blagostanja, da se broj negativnoga smanji. To će se dogoditi kad se ljudi koji se brinu o tome prestanu natjecati u tome tko će bolje obećavati, nego se udruže i rade na razvoju i rastu naše domovine.
(Ines Milanković)
U budućnosti Hrvatsku vidim kao jednu snažnu, samostalnu i suverenu državu. Zato mislim da, ako su svi bili spremni pomoći u ratu, pomoći će i sada u ostvarenju naših zamisli kako naša zemlja treba izgledati jednoga dana. Što se mene tiče, bila bih spremna sve dati za svoju Hrvatsku. Čak svoj život kao vojnici u Domovinskom ratu.
(Beti Beljan)
Trenutno vidim Hrvatsku kao zemlju kojoj trebaju reforme da bi njezino bogatstvo dobilo pravu vrijednost. Usporedila bih to s dva učenika, jednim koji ima izvrstan talent za slikanje i jedan koji je prosječan u tome. Ukoliko ovaj prvi ne slika, sa svojim talentom ne može ništa, a ukoliko se ovaj drugi potrudi i naslika nešto odlično, itekako može profitirati. Hrvatska je trenutno ovaj prvi učenik.
Postavljamo si pitanje: što trebamo napraviti da Hrvatska postane visoko razvijena zemlja? Oni stariji često optužuju političare, mladi i ne razmišljaju. Odnosno razmišljaju, ali ne o Hrvatskoj, nego o zemlji u koju se sele. Bilo mi je zanimljivo što smo dobili ovu temu za sastavak. Ja kao četrnaestogodišnjakinja se ne razumijem u politiku i doista me to ne zanima. Ne mogu još vidjeti sebe u budućnosti, a kamoli moju zemlju. No mislim da postoje stvari koje su i meni u potpunosti očite.
Ako krećem od sebe, vrlo dobro znam da su učenici pretrpani gradivom. Tu je potrebna kurikularna reforma. Za nju ćemo se teško izboriti mi učenici, ali ako upoznamo roditelje i nastavnike s tim problemom, mogu oni probati. Dalje – ako Hrvatska već nema dovoljno novaca za otvaranje novih radnih mjesta, trebala bi educirati mlade ljude kako dobiti sredstva iz europskih fondova za posao koji žele raditi. Također i oni koji završe fakultet teško nađu posao. Ukoliko ga ne nađu ili nisu zadovoljni plaćom, odlaze u drugu zemlju. To je najveći problem jer su upravo oni nositelji hrvatske budućnosti. Ako ne možemo naći posao, bitno se aktivirati, raditi projekte iz kojih možemo zaraditi određenu svotu novca ili otvoriti svoju tvrtku, galeriju, prodavaonicu…, također sredstva za to možemo dobiti iz fondova. Mladi bi se trebali aktivirati za budućnost ove zemlje.
Ja trenutno ne mogu promijeniti zemlju u kojoj živim, no ako se dovoljno trudim u školi i učim o svojoj zemlji, kada narastem prvu stvar za dobrobit nje koju ću učiniti je – ostati u njoj. Druga stvar koju ću napraviti je – ispuniti svoju građansku dužnost i glasati na izborima. Te stvari nisu velike, ali znače mnogo. Jednom je Anna Frank rekla: „Kako je divno to da nitko ne mora čekati ni trenutak da bi počeo svijet činiti boljim.“ Ne moramo postati političari ili neki milijunaši kako bi doprinijeli zemlji u kojoj živimo. Ako krenemo od malih stvari, to je već puno.
(Ina Kauzlarić)
Djeca sretna, mladi sretni, odrasli zadovoljni, stari ljudi sretni; od najmlađeg do najstarijeg svi sretni – tako ja zamišljam savršenu Hrvatsku. Životinje sretne, polja obrađena i razminirana, tvornice pune zadovoljnih radnika – i tako ja zamišljam savršenu domovinu. Ovako ju zamišljamo već 25 godina tijekom kojih je puno učinjeno, ali još uvijek ima prostora za učiniti nešto novo i bolje.
Što je to novo i bolje? Političari moraju znati kako ostvariti sva svoja obećanja i upravljati našom Hrvatskom ne isprobavanjem, nego znanjem i pravim odlukama.
Također, potrebno je uložiti puno više napora da se pronađu nestali (ili ubijeni) tijekom Domovinskog rata. Moraju se pronaći i počinitelji. Tako bi moja mama bila mirnija jer bi znala tko joj je ubio strica.
Mislim da bi se i školski sustav u našoj domovini trebao i mogao poboljšati – boljom organiziranošću, boljom opremljenošću, pa bi bili zadovoljniji i učenici (studenti) i nastavnici (profesori). Tako bi i mladi manje odlazili i poklonili svoje znanje i vještine unapređenju Hrvatske, a ne neke druge države.
Danas sam na vijestima čula informaciju o dodjeli nagrada najboljim poduzetnicama. S tolikim su žarom pričale o svom poslu te sam pomislila da ću jednoga dana i ja postati poduzetnica. Time ću biti zadovoljna u boljoj Hrvatskoj; neću otići u inozemstvo, a zaposlit ću i mnogo radnika i pored svog zadovoljstva, usrećit ću još i mnoštvo drugih obitelji.
Tako bi u tom našem slapu – Hrvatskoj svatko mogao pridonijeti svojim kapljicama – dobrim idejama i djelima, da naš slap, odnosno naša Hrvatska dinamično i zadovoljno teče.
(Ines Šimunović)
Volio bih da moja domovina ima svijetlu budućnost. Nadam se da ćemo živjeti u miru i blagostanju. Želio bih da se sva djeca bezbrižno igraju i pohađaju školu te da imamo što više školovanih i visokoobrazovanih ljudi. Također bih želio da svi roditelji budu zaposleni i da mogu prehranjivati svoje obitelji. Volio bih da umirovljenici imaju sigurne i veće mirovine.
Sigurno se pitate bih li se ja potrudio da sve bude tako? Pa, sve je u Božjim rukama, ali znam što bih učinio. ¸¸A što to?”, čujem vas kako pokušavate saznati više. Počeo bih se baviti politikom. Nekima će možda zvučati nelogično, ali to je najlakši način da se utječe na promjene u državi. Nastojao bih postati predsjednikom Vlade. Tako bih imao velik utjecaj i lakše bih promovirao svoje ideje. Ministre bih pomno i pažljivo birao te bih birao prave stručnjake u koje bih imao povjerenja i za koje bih znao da će moje ideje prihvatiti i promicati. U svojem mandatu naporno bih radio da bih ostvario svoje ideje (navedene u uvodu), ali i riješio neke druge probleme (koje nisam naveo).
Uz Božju pomoć sa svojom Vladom doveo bih mir i blagostanje u našu prekrasnu zemlju.
Nadam se da su vas moje ideje nadahnule da se počnete zauzimati za našu dragu Hrvatsku.
(Fran Gabaldo)