Rođen sam prije dvanaest godina, 20. studenog 2006. u Slavonskom Brodu. U ovih dvanaest godina se nije dogodilo puno, ali se dogodilo dovoljno toga da napišem svoju autobiografsku crticu.
Iz mojih najranijih dana ne sjećam se skoro ničega. Jedino čega se sjećam i što nikada neću zaboraviti su dani u vrtiću. U vrtić nikako nisam mogao otići bez malog mede. Jadnog medvjedića uvijek sam držao za zelenu kapicu tako da su mu se noge vukle po podu. Sada mi ga je žao. Moja baka, prabaka i bakin brat žive u Podvinju. Kao malen, vječno sam bio bolestan i prehlađen tako da se sve moje uspomene odvijaju u Podvinju kod bake koja bi me takvog bolesnog čuvala. Moja prabaka, baka i ja bismo se uhvatili u vlakić i hodajući cijelom kuhinjom vikali: „Ću-ćuuuuu!“ Dok sam još uvijek bio maleni Domagoj, uhodao sam u čarobni svijet Lego kockica za koje nisam znao da će me pratiti ostatak života. Kad se prisjetim svojeg prvog dana škole, u glavi mi odjekuje pjesmica o semaforu kojom su nas učenici OŠ „Antun Mihanović“ dočekali. Toga dana postao sam „cekavac“. Lego kockice još su me uvijek zanimale te se moja kolekcija širila. S osam godina prvi put sam stupio u glazbenu školu koju sam zavolio od prvoga dana. U školi sam počeo koristiti informativke koje su služile za zapisivanje zadaća i crtanje lijepih stvari, ali i onih koje postoje samo u mojoj mašti i kojih bi se svaka osoba bojala da ih uistinu vidi. Trenirao sam i nogomet čak dva mjeseca, a iz taekwondoa sam položio za najniži pojas. Pa i žuta je lijepa boja, zar ne? U petom razredu me počelo zanimati sve živo, a i neživo poput fosila dinosaura. Lego kockice su donekle pale u zaborav. S bratićima sam snimao filmove koje nitko nije tražio. Kao što je Vivaldi skladao „Četiri godišnja doba“, mi smo o njima snimili petominutne filmove, samo osam puta gore. U šestom razredu sam ozbiljnije razmišljao o glazbi te sam i sam pokušavao skladati svoje kompozicije: od veselih božićnih pjesmica do parodija na „narodnjake“, no to je priča za neki drugi put. Izašao sam iz „sportskih voda“ i ušao u „umjetničke vode“. Moja prva slika su dva trokuta koja predstavljaju planine i plavo more. Počeo sam se baviti i robotikom koja me dovela na državno natjecanje. Lego kockice su doživjele povratak. Ponovno sam složio nekoliko vozila iz „Ratova zvijezda“ za što mi je trebalo previše vremena, ali zato još uvijek stoje na mom radnom stolu i predstavljaju borbu između dobra i zla. Kako vrijeme prolazi, moja prabaka postaje sve starija, a kako joj i sin i kći zbog posla na neko vrijeme odlaze u inozemstvo, ona ostaje sama kod kuće. Skoro cijelo ljeto prije polaska u sedmi razred bio sam kod nje, ali ne da bi ona čuvala mene, nego ja nju. Nisam bio babysitter, već sam postao „bakasitter“.
Započeo je sedmi razred. Školska godina je tek na početku, a ostatak života tek je preda mnom. Nadam se da ću jednog dana moći napisati daleko više o svojem životu i da ću jednoga dana, kao meni moja baka, ja svojim unucima pričati o svojim lijepim uspomenama kojih ću se uvijek rado sjećati.
Domagoj Bertović, 7.a