Kraj ove školske godine kraj je rada u školi te vrijeme za odlazak u mirovinu našega nastavnika Glazbene kulture Nikole Novosela, našega nastavnika TZK-a Tomislava Mirosavljevića i naše socijalne pedagoginje Ljiljane Plavotić. Oni su uvijek nasmijani i vole svoj posao, uvijek su spremni pomoći nama učenicima, a sigurno i nastavnicima.
GLAZBENI SVIJET TAMBURAŠA NIKOLE
Nastavniče, otkud Vama toliko žara za glazbu godinama?
Već samo odabir mog zanimanja pokazuje da je glazba svijet koji mene zanima, a onda sam to prenio i na svoj posao. Posao se uvijek treba raditi sa žarom ako ga se želi dobro obavljati.
Što ste voljeli, a što ne tijekom plesne glazbe?
Volio sam društvene plesove poput valcera i tanga, ali sam se isto tako kao mlada osoba jako zabavljao plešući rock and roll plesove.
Koliko dugo i uspješno vodite naš tamburaški zbor?
Otkako sam došao ovdje, to je od 1989. godine. Kao voditelj tamburaškog orkestra i zbora kako si rekla… umjesto riječi zbor danas koristimo orkestar. Nažalost, danas je to više sastav zbog interesa djece. Neću reći da nemaju interes, nego upornosti za učenje. Za učenje sviranja instrumenta treba puno vremena.
Što ćete raditi u mirovini?
Puno je želja i ideja, ali najveću radost mi predstavlja moj unuk koji je još mali i ima tek dvije godine. Želim što više vremena provoditi s njim dok je tako malen i veseo. Također moja velika zanimacija je moj vinograd za koji se jako trudim uzgojiti koju voćkicu, pa i koju kaljicu vina, ali naravno i držati do okoliša, uljepšavati ga ružama, rajčicama…
Nastavniku Novoselu zahvaljujemo što uči nas učenike još od osamdeset devete godine.
UVIJEK NASMIJANA SOCIJALNA PEDAGOGINJA LJILJANA
Kako to da ste uvijek nasmijani?
Uvijek sam nasmijana jer radim posao koji volim. Prije svega volim rad s djecom, to sam studirala i to volim. Dugo sam čekala posao, ali otkad sam ga dobila, jako mi je bitan i marim za njega.
Zašto toliko marite za djecu Vaše škole?
Vaše škole? Naše škole, moram te ispraviti jer sam ja bila na cijeloj županiji, ne samo našoj školi. Stalo mi je do svakoga djeteta, nebitno ide li u našu školu ili ne. Jako puno puta sam radila poslove drugih škola jer nemaju sve škole defektologa ili pedagoga. Evo, neki dan sam rješavala problem učenice iz Bebrine. Tko god me zvao, pokušavala sam biti na raspolaganju. Prvenstveno učenicima jer to je moj cilj i prvi razlog zašto sam odabrala ovaj posao. Naravno, pomažem i roditeljima i učiteljima, svima s kojima surađujem.
Hvala Vama, teta Ljiljo, što ste nama učenicima uvijek pomagali. Evo, i sama Vam mogu potvrditi da ste meni pomogli. Hvala Vam od srca.
NASTAVNIK TOMO – ČOVJEK SPORTA I PRIRODE
Koji Vam je posao bio draži: posao nastavnika ili ravnatelja?
Dvadeset i dvije godine sam bio ravnatelj, a šesnaest sam godina bio nastavnik. Ovo razdoblje koje sam proveo u Mihanoviću je najsretnije. Zašto? Jer je moj poziv tjelesna zdravstvena kultura. Postigao sam sve što sam mogao. Ako bi to bilo u sportskom duhu, svjetska prvenstva, tj. natjecanja sa školom na državnoj razini. Ovaj duh u kojem ja jesam i u kojem radim – još uvijek volim pobjeđivati. Za deset godina koliko sam u Mihanoviću dvadeset jedno državno prvenstvo, medalje i pehare više ni ne brojim. Kad kao ravnatelj imate odnos s učiteljima, nastavnicima, onda ponekad doživite i neuspjeh, to vas razočara, pa se pomalo dvojite što mi je to trebalo. Vraćam se na početak pitanja – draži mi je posao učitelja nego ravnatelja. Nakon svega to mi nitko ne može oduzeti. To je diploma koju sam stekao na fakultetu u Zagrebu, a posao ravnatelja mogu i uzeti.
Što ste voljeli u poslu kao nastavnik?
Sam pristup je najbitniji. Ako si već išao na taj fakultet, onda moraš odgajati generacije mladih ljudi. S odraslim ljudima koji su formirani teže je raditi. Zbog toga mi je bilo draže raditi s djecom. Ako se naljutim jedan dan, a može i dijete biti neraspoloženo, onda lakše prelazimo preko toga, a i djeca me lakše razumiju, pa se ispričam učenicima: Oprostite, nisam smio. U svakom slučaju pristup je najbitniji.
Što ćete raditi u mirovini?
Bavit ću se sportom. U mojim godinama, imam ih šezdeset pet, sigurno je vrhunski sport ako ja vozim bicikl sto kilometara, to onda nije malo; ako ja mogu plivati u jednom dahu po dva kilomatara, onda to nije malo. Sigurno ću kako godine idu, smanjivati te daljine, neće biti sto kilometara, bit će osamdeset. Neka budem živ i zdrav, a možda se mogu i poistovjetiti sa svojim psom jer se ja bavim i hrvatskim ovčarima. Kažu da pas može biti preslika vlasnika tako da kako su oni živahni i veseli, onda ću i ja biti živahan. Imam jako puno prijatelja pa se bavim time da im pomognem na neki način, npr. da pokosim travu. Nešto oko voćarstva, tu su vinogradi, šume. Prijatelj mi ima šumu pa često režemo i brinemo oko stabala. Ostat će aktivno, i svakako ne televizija i kafić. U kafić svakako nikad ne idem. Unuk je ovdje u školi, sad će u šesti razred, pa uvijek idemo negdje, npr. na jezero Jankovac, Petnju.
Hvala Vam, nastavniče Tomislave, što ste tolike godine truda ostavili za nas učenike i što se ponosite nama.
Mi ćemo se nažalost oprostiti od naših nastavnika Nikole i Tomislava te socijalne pedagoginje. Želimo da im samo srca budu u miru, a oni ostanu zdravi i aktivni kao što su bili tijekom rada u školi.
Tekst: Lucija Kovačević, 6. b
Fotografije: Velimir Kljajić