Prošlogodišnja osmašica Franka odselila je s obitelji u Njemačku. Piše nam kako se snašla, koje su razlike između hrvatske i njemačke škole
Ja ne znam kako ćeš se ti tamo snaći!? Mislim, pametna si ti cura, ali opet ne prihvate oni svakog, bila je samo jedna od 1001 izjave, pitanja, zaključka ili predviđanja koje su mi govorili prije preseljenja, koji su u meni budili strah, želju za ostankom u Hrvatskoj, ljutnju i prije svega sumnju u sebe, ali i u odluku mojih roditelja da će nam biti bolje u Njemačkoj. Znala sam da je 28. kolovoza 2017. datum koji ću pamtiti, pa vrlo vjerojatno dok sam živa. Bila je nedjelja i odmah nakon ručka krenuli smo za Flintsbach. Da budem iskrena, u više navrata tijekom puta htjela sam reći mami i tati da me vrate nazad, čak sam imala i relativno jasnu viziju kako živjeti ako se vratim u Brod. Bez obzira na sve misli i ideje koje su tada prošle mojom glavom samo sam ostala sjediti u automobilu i nadala se da će sve biti u redu. Nakon otprilike sedam sati vožnje stigli smo u Flintsbach i sada konačno počinje radnja ovoga članka.
11. rujna 2017. počela je školska godina, što je značilo da je za nas đake ljeto završilo. U 7.30 čula sam da su Eva i Ana (djevojke koje sam u međuvremenu upoznala) došle po mene. Panika pomiješana s uzbuđenjem počela je kada sam sjela u autobus i krenula za Brannenburg (mjesto u kojem mi se nalazi škola). Željela sam da put traje što duže, a završio je, kako bi se reklo, a da nije niti zaprave počeo (do škole se vozim 7 minuta, ako je gužva). Kada smo stigli do škole, Eva i Ana pokazale su mi moju učionicu, a ja sam se od uzbuđenja skoro rasplakala. Ušla sam u razred, upoznala se s razrednicom. Rekla mi je da sjednem kraj Aylin (koja je trenutno moja jako dobra prijateljica). Upoznala sam se i s ostatkom razreda, a već pod velikim odmorom prišle su mi dvije djevojke, pitale me za broj mobitela kako bi me odmah ubacile u Whatsup grupu.
Sada, mjesec dana nakon početka školske godine, mogu sa sigurnošću reći da sam u potpunosti postala dio razrednog tima. Moram Vam pohvaliti cijeli moj razred i razrednicu zahvaljujući kojima se ja nisam niti u jednom trenutku osjećala odbačenom, samom, niti išta drugačijom od ostatka razreda. Moja škola kao zgrada ne izgleda posebno, ali ljudi koji su unutra na mene su ostavili stvarno dobar dojam. Škola kao zgrada i pravila u njoj dosta se razlikuju od naših. Mobiteli su strogo zabranjeni u školi i školskom dvorištu jer se teži tome da se mi kao učenici što bolje upoznamo i povežemo, a ne da svatko gleda u svoju mašinu. U školu ne moramo nositi preobuću, nego ostajemo u tenisicama/cipelama. Svaki razred ima svoju učionicu,a razrednica predaje: matematiku, njemački i PCB (kasnije u tekstu reći ću vam što je to), tj. osnovne predmete. Na početku školske godine mogli smo odabrati hoćemo li ići na glazbeni ili likovni, i želimo li imati kuhanje, tehniku ili ekonomiju. Imamo tri skupine predmeta, a to su: PCB (fizika, kemija i biologija), GSE (geografija, sociologija, povijest), AWT (posao, ekonomija, tehnika). Imamo jako veliku dvoranu za tjelesni, a cure i dečki imaju tjelesni odvojeno, ali u isto vrijeme s različitim nastavnicima. Na tjelesnom imamo dobru i kvalitetnu opremu, a neke sprave ja nisam nikad vidjela pa sam se poprilično iznenadila. Npr. Imamo male autiće na kojima učimo održavati ravnotežu i usput voziti taj autić, ali mora se paziti na prepreke. Knjige ne nosimo kući (osim kad imamo neku zadaću), nego one ostaju u školi. Ne kupujemo ih, nego dobivamo, a naša dužnost je samo da ih čuvamo i na kraju godine uokvirimo. S engleskim su dosta zaostali, a počinju ga učiti tek u petom razredu.
Koliko ste mogli zaključiti, meni je ovdje jako lijepo, ali naravno ima tu i nedostataka. Prije svega nedostaje mi moja obitelj, moja baka, tetka, sestrična i moji prijatelji. Moji prijatelji, koji su prije bili samo koju ulicu dalje, a sada tjednima unaprijed planiram kada ćemo se sljedeći puta vidjeti. Kad smo već kod prijatelja,još nisam upoznala nikog tko razumije sarkazam tako da u nekim situacijama ispadnem prava čudakinja (npr. kada me pitaju je l’ pušim, a ja im odgovorim samo travu što oni shvate ozbiljno). Nedostaju mi normalni pereci iz pekare jer oni imaju samo one smeđe bavarske. Život u kući zamijenili smo životom u stanu, zato moram paziti da se ne derem previše, da ne puštam preglasno glazbu, da ne pjevam preglasno (pravila su tu da se krše, zar ne?). Neki ljudi su mi rekli kako ću ja sada zaboraviti hrvatski, ali to nije istina jer ga osim kod kuće govorim i kada idemo u Hrvatsku katoličku misiju koja se nalazi u Rosenheimu (gradu nedaleko od nas). Tamo idemo na mise koje su na hrvatskom, družimo se…
Da ne ispadne da pišem samo o sebi, reći ću vam da je moj tata ovdje našao posao i sada radi kao njegovatelj u jednom domu za stare i nemoćne. Moj brat se također odlično uklopio, ima prijatelje s kojima se igra, druži i ide u školu. U školi nas još uvijek ne ocjenjuju jer čekaju da naučimo jezik. Moja škola je organizirala za mene 3 sata tjedno s jednom od nastavnica koja me uči njemački, a također idemo i na tečaj njemačkog u Raubling (ajme meni koliko vas gnjavim s imenima) s našim vršnjacima. Nakon tečaja također možemo pričati s njima na našem jeziku jer je igrom slučaja u tom razredu od nas deset osam Hrvata tako da si međusobno pomažemo i zajedno učimo.
Eto, sada ste čuli prednosti i mane moga života u Njemačkoj. Što se mene tiče, ja ovdje želim ostati jer svoju budućnost vidim ovdje. Znam da se niti u jednoj zemlji, nikada, ali baš nikada neću osjećati kao što sam se osjećala u Hrvatskoj jer je Hrvatska zemlja u kojoj sam ja rođena, zemlja u kojoj sam odrasla, zemlja u kojoj sam proživjela puno lijepih, ali i tužnih trenutaka, zemlja u kojoj sam provela 15 godina, zemlja moje prošlosti. Naravno da nikada neću zaboraviti odakle sam došla, sve uspomene koje sam tamo proživjela,ali tko god me pozna, zna da ja jako volim maštati o budućnosti. Svoju budućnost nažalost više ne vidim u Hrvatskoj. Ali naravno, kada god poželite da budem gošća u Meteoru, pristajem. Uvijek ću vam rado pisati.
Tekst i fotografije: Franka Činkl, prošlogodišnja novinarka Meteora