Moj mobitel čini veliki dio moga života. Vjerujem da je tako i sa svima ostalima. Uvijek mi je upaljen. Nema trenutka kada nije uz mene: u školi, kod kuće, vani, pod velikim i malim odmorima… Nisam mogao primijetiti nastavnike kako su nas promatrali i negodovali dok bismo mi kao u koloni zombija buljili u telefone. Nisam mogao zamisliti da će doći do promjena. Na početku ove školske godine razrednica nas je obavijestila da je donesena odluka da u školu možemo nositi mobitel, ali treba biti ugašen u torbi. Smijemo ga koristiti samo uz dozvolu nastavnika.

      Kada sam čuo da ne smijemo koristiti mobitele, prvi sam bio za to da ih vrate. Nevjerojatno mi je bilo što su sada zabranjeni i što možemo dobiti pisanu bilješku ako ih izvadimo iz torbe. Uz oduzimanje telefona došle su i neke promjene na odmorima. Umjesto kolone zombija, u školskom hodniku su se pojavili: trkaća staza, ratna bojišta, boks ringovi… Kad malo bolje razmislim, zbilja mi nije jasna odluka oduzimanja telefona. Kad su svi na mobitelima, nastavnici koji su toga dana dežurni nisu imali problema. Sad moraju rješavati tuče, zaustavljati trčanje po hodniku i što sve ne. Zar im nije lakše odmoriti se pod odmorom nego smirivati učenike? Sad se neki nastavnici stalno žale na ponašanje učenika i nije im drago kad su dežurni.

Mobiteli su korisni jer su brzo dostupne informacije za istraživanje i organizaciju školskih obveza. Korisni su kao alat za učenje, ali isto tako mogu biti izvor ometanja i nepažnje u učionici. Mislim da je važno postaviti jasna pravila o korištenju mobitela kako bi se osigurala koncentracija i produktivnost tijekom nastave. Također, u slučaju hitnih situacija, mobitel može biti od pomoći.

Kada malo bolje razmislim, isto mi je i bez i s mobitelom. Njegovo korištenje ima svoje prednosti kao i mane. Važno je pronaći ravnotežu između uporabe mobitela i fokusiranja na nastavu. Da mogu birati, u Osnovnu školu „Antun Mihanović” vratio bih mobitele! 

Karlo Stanić, 7.a