U subotu 18. svibnja 2024. ispred podvinjske crkve u 9 sati krenula je povorka od tridesetak učenika iz darovite projektne družine i njihovih nastavnica iz OŠ Antuna Mihanovića Slavonski Brod u sklopu Festivala hodanja Tadijinom stazom koji je dio projekta Ne bi li ljepše bilo? (Kako daroviti pojedinac utječe na zajednicu) koji provodimo uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.
Hodali smo istim onim putem kojim je pjesnik Dragutin Tadijanović išao iz svoje osnovne škole u Podvinju do rodne kuće u Rastušju. Putem nas je vodio i kazivao nam o mjestima vezanim uz Tadijino djetinjstvo i pjesništvo Miroslav Bjelobrk, skrbnik ostavštine Dragutina Tadijanovića. Učenici su čitali pjesme: Da sam ja učiteljica uz stube s kojih je učiteljica pozivala Tadiju i učenike: „U razred! U razred!“; Nosim sve torbe a nisam magarac kad smo zamaknuli da nas Tadijina učiteljica ne vidi; Skinuo bih šešir pred gospodinom uz križ koji stoji kod ulaza u Rastušje i probavali nositi mlijeko, tj. knjigu kao u pjesmi Moja sestra nosi u grad mlijeko.
Poučna šetnja završila je druženjem u Tadijinom dvorištu kojega grle šuma i vinograd.
U Knjizi posjetitelja obradovao nas je Tadijin zapis:
Pozdravljam (…) i one koji će pohoditi (…) sve moje u rodnoj kući mojoj, u kojoj sam napisao, u mladosti, prve pjesme. (U Rastušju 14. prosinca 1959.)
DOJMOVI UČENIKA:
ANA ŽDERIĆ, 7. B
Lijepo smo proveli jedno subotnje dopodne. Uživali smo u prirodi oko nas i druženju. Vozile su nas nastavnice koje su sudjelovale u Festivalu hodanja. Kada smo došli u Rastušje, lijepo smo se okrijepili: đačkim sendvičem, sladoledom, sokom. Vodič od Podvinja do Rastušja je to baš pričao iz svog srca i vidi se da se potrudio da nam sve osjećaje prenese.
ANĐA KOVAČEVIĆ, 5. B
Jako bih voljela ponoviti Festival hodanja. Bilo je prelijepo: od prirode do hrane. Naučila sam puno toga, a najzanimljivije je da je vojska prolazila pokraj njihove škole, da je Tadijin prijatelj počinio samoubojstvo i da je Tadija čekao svog didu satima ispred gostione. Jedino što mi se nije svidjelo jest da nismo ostali duže.
TONI BULJAN, 7. A
Naučio sam kako je to bilo prije 100 godina, hodati tim lijepim stazama svaki dan od škole do kuće kad su tu bila samo polja. Bilo mi je super i htio bih to ponoviti.
KARLA NOEMI DUZICH, 5. B
Bilo mi je predivno. Definitivno bih to htjela ponoviti. Mislila sam da je put jako dugačak, ali kad zastaješ svako malo je više opuštajuć. Nije nam ni trebao prijevoz: ja sam mogla pješke i natrag, a vjerujem i drugi.
Darovita družina projekta Ne bi li ljepše bilo?