Petica, Prosenjakov prvi književni honorar

Intervju s književnikom Božidarom Prosenjakom

Davne 2003. godine književnik Božidar Prosenjak posjetio je našu školu, stoga smo se obradovali što nas je 5. travnja 2016. počastio svojim dolaskom. U razgovoru s njim uživali smo i mi i književnik (dokaz pogledajte u galeriji fotografija), a ovdje donosimo djelić toga intervjua.

Zašto ste počeli pisati?

Pitanje je lako i teško. Negdje u petom razredu osnovne škole imao sam neke probleme: nije mi se baš dalo učiti i nije mi se dalo pisati zadaće. Vi takve probleme nemate, je l’ tako?  Onda sam upao malo u pubertet, znate što je pubertet? E, pubertet je kada počneš ovako razmišljati: „Kako su tako glupi roditelji mogli roditi tako pametno dijete?“  Uglavnom jednoga dana postavio sam si pitanje mogu li ja kao dečko u petom razredu napraviti i  promijeniti nešto da meni ne bude tako ružno? I tada sam došao na ideju: idem ja napisati jednom najbolju zadaću na svijetu. Kad sam napisao tu zadaću, a pisao sam je četiri dana, došao sam u školu, pročitao je i sa strahom očekivao što će profesor reći. On se okrenuo i rekao: „Pa, ja vidim da se meni Prosenjak potrudio“ i tada mi je napisao jednu veliku peticu kolika je i rubrika u imeniku. I ta petica, to je bio moj prvi književni honorar.  Tada sam zapravo ja dobio u ruke jedno sredstvo, jedan način kako se pobjednički može učiti u školi. Ako uspiješ zavoljeti to što te muči, ti si svom problemu slomio kičmu. To je čudno sredstvo koje mi ljudi imamo u svojim rukama, a ne znamo ga koristiti. Ja bih volio da nas to jednoga dana nauče u školi.

Recite nam nešto o svom djetinjstvu i odrastanju.

Ja sam imao toliko sretno djetinjstvo da kad ja razmišljam o svom djetinjstvu, meni se čini da je i po noći sjalo sunce koliko sam bio sretan. U svojim sjećanjima nemam mrak, kao da u mom djetinjstvu uopće noći nije bilo. Kad sam odrastao, postavio sam si pitanje: „Odakle mi taj osjećaj da u mom djetinjstvu nije bilo mraka?“ Došao sam do zaključka da je to zato jer sam kao dijete bio okružen ljudima koji su voljeli mene i koje sam volio ja. To je bilo jedno svjetlo koje se više nikad nije u mom životu ugasilo. Kad bi mene danas netko pitao što bih ja želio da vam ostane poslije ovog književnog susreta, ja bih jako rado, ako biste mogli povjerovati, da čovjek ima jedno svjetlo u sebi koje se nikad ne gasi. Naime, ja sam primijetio da je ljudski život sličan vremenu. Jučer je možda bila kiša, oluja, ružno vrijeme. Danas je sunce. Tako je isto i s ljudskim životom. Dvije godine si htio da te trener uvrsti u nogometnu momčad i nije se dogodilo. I sad si ušao u igru, i još si zabio pobjednički gol! I nitko sretniji od tebe. Ili za vas cure primjer… Mjerkaš dvije godine nekog dečka. Sviđa ti se, samo o njemu razmišljaš, sanjaš ga i sad najedanput na hodniku on ti kaže: „Znaš, ti se meni sviđaš“. U sedmom si nebu. Tada je čovjek kao ono lijepo sunce, ali neki puta vi sami znate da se u životu događaju teške stvari. U životu sam vidio da ljudi koji imaju tu svjetlost u sebi lakše prođu kroz teške situacije. Ovi drugi nestanu, potonu. Ako mi ne vjerujete po riječima, vjerujte mi po kosi ovoj koju si jako bojim. I zato je važno da to svjetlo nosimo u sebi, da ga imamo.

Jeste li zadovoljni svojim djelima?

Kad bih bio zadovoljan, nikad više ne bih pisao. U principu, kad naiđem na neku lošu knjigu, kažem si da je moja bolja, a kad naiđem na neku dobru knjigu, mene ona potakne da napišem bolju. Kad sam napisao knjigu Divlji konj, razmišljao sam kako da ja budem sretan. Mislio sam da ću biti sretan ako meni bude lijepo. Ona nije napisana razbibrige i razonode radi, nego je napisana iz krvave potrebe da vratiš život na jedan put koji ti omogućava da stvarno budeš sretan.

Koje knjige rado čitate i zašto?

U početku kad sam bio vaših godina i kasnije, ja sam tražio knjige, a sada mi se događa da knjige traže mene. Ona knjiga koja meni treba jednostavno na neki čudan način dođe do mene. Evo, bio sam u jednom supermarketu, a tamo nikad nisam kupovao knjige jer mislim da je to laka literatura koja mene baš i ne zanima. Međutim, sama mi je ruka otišla i izvukao sam jednu knjigu. Ne znam kako i na koji način sam je pročitao. Nisam mogao vjerovati da sam jednu takvu dobru knjigu pronašao u supermarketu.

Koliko dugo pišete knjige?

Jedan ruski pisac je rekao: „Pisao sam knjigu 25 godina i žao mi je što nisam još 2 i pol“. S Divljim konjem se nešto posebno dogodilo. Pola knjige sam napisao za samo mjesec dana i onda sam došao do jednog pitanja na koje nisam znao odgovor. Bio sam svjestan, kad bih napisao nešto bez veze, da bih prevario tisuće i tisuće ljudi jer ova knjiga ima sad dvadeset izdanja. Dvije godine sam tražio odgovor na to pitanje. Kada sam ga našao, opet sam završio knjigu za mjesec dana, i tako je ona nastala za nekoga za dva mjeseca ili za dvije godine.

Zašto ste izabrali baš konja za glavni lik svoje knjige?

Što me potaknulo ili što me spotaknulo? Ja sam živio na selu, mi smo imali konje. Kad bi mene sad netko od vas pitao volim li konje, za mene bi to bilo dosta glupo pitanje. Zašto? Zato što konji nisu svi isti. Ja sam vidio da imaš konja koji su svadljivi, koji bi svaku priliku koristili da se potuku. Ako ne može riknuti, bar će te ugristi. Vidio sam konje koji su nevjerojatno šlampasti. Kada bi radili neki posao, kad bi išli kroz redove kukuruza, jedna bi kobila zgazila sve oko sebe, a druga je išla kao mlada djevojka na modnoj pisti u štiklama. Nijednu biljčicu nije zgazila. Primijetio sam da postoje proždrljivi konji. On samo razmišlja cijeli dan kako će on sebi natrpati želudac,  sanja kako će nešto papati. I ljudi su slični. Ne znam znate li kako se konj odmara?! Krava ili druge životinje legnu, a konj legne samo kad je bolestan. Dakle, konj stoji na tri noge, četvrtu drži u zraku i tu odmara. I tako u krug. I sad vi zamislite ovu situaciju. Ja jednom uđem u staju i vidim konja koji stoji na tri noge, četvrtu drži u zraku, a ispod kopita se igra malo dijete od dvije godine. Zamislite koliko konj može biti pažljiv! Koliko konj može nježnosti u sebi imati?! I zato nije čudo što se, kada je taj konj odlazio iz naše kuće, moja majka, otac i ja nismo smjeli pogledati. Čim su nam se susreli pogledi, samo su nam suze tekle jer je ta životinja bila posebna. Zbog toga što su ljudi na njemu jahali, on je u ratu bio tenk. On je bio traktor, kamion. On ti je uvijek bio na pomoći jer te vozio u bolnicu. Ako si se izgubio u šumi, primio si se konju za rep,  ako je bila noć ili magla, konj te izvukao iz šume. Dakle, te sve mogućnosti su meni omogućile da u ovoj knjizi pokažem situacije koje su dosta slične ljudima.

Bio je još jedan važan razlog.  Jedan pisac kojeg vi imate u svojim čitankama napisao je jednu nezgodnu priču. Ta priča nije se svidjela vlastima. I u dnevniku je osvanula jedna kritika da je napao vlast.  Rekao mi je: „Došao sam danas u Društvo književnika i svi su bježali od mene kao da sam se razbolio od najteže zarazne bolesti. Ni ruku mi nitko nije htio dati.“ I onda je on nobelovcu Andriću postavio ovakvo pitanje: „Ja hoću biti pravi pisac, a on mora opisati i dobre i loše strane života. Ako o ljudima pišem dobro, onda me tapšaju po ramenu. Ako napišem nešto loše, onda mi prijete da sam njih opisao. Kako da pišem da loše ne završim?“  Znate, pisci završe neki puta u zatvoru, ostanu bez posla, a bome ima ih i koji su izgubili glavu. Andrić mu je rekao: „Stavi čalmu na glavu.“ Što je to značilo? Andrić je pisao o turskim vremenima, Turci su imali na glavi turbane i zato mu nitko nije mogao prigovoriti da je opisao svoje suvremenike. I zato sam ja pisao o konju i do danas se još ni jedan nije javio i rekao:„Ja sam onaj konj iz tvoje priče.“

Divlji konj nema ime u knjizi?

To je namjerno. Ja sam na to mjesto stavio sebe, ali sam ostavio mogućnost da svaki čitatelj stavi samog sebe i da on bude glavni lik te priče. Da na neki način prođe kroz ta iskustva, da vidi što se i njemu može dogoditi. Nisu samo to moja iskustva, nego moja i ljudi oko mene u raznim situacijama koje sam ja vidio. Tako da je to zapravo priča o životu. Ili da vam to slikovito pojasnim.  Poželiš si kupiti bilo koji proizvod, npr. fen. I kad kupiš fen, uz njega dobiješ uputu kako se fen upotrebljava. I uz naš  život postoje upute kako da ga živimo kako bismo bili sretni. Ovakve se knjige pišu da u njima nađemo uputu, da ne budemo uvijek početnici. Da ne moraš baš sve naučiti metodom pokušaja i pogreške.

Zašto uvijek pišete poučne tekstove?

Pa ja ne bih rekao da su tekstovi uvijek poučni. Evo jedan primjer. Za Zvonimira Baloga ste čuli? Ja sam njemu dao pjesmicu, možda je neki od vas i znaju. Pjesmica se zove samo A, a ide ovako:

Tata, mama učili su malo dijete neka kaže A

Učili ga djed i baka: A, A, A

Učili ga stric i ujo, reci, reci: A

A on odjednom jedno veče sam od sebe reče: B.

I tako sam ja to njemu dao i drugi put kad sam došao u redakciju on me pogleda i reče: „A vi još niste u zatvoru?“. Ja sam ga pitao zašto, a on mi je odgovorio: „Svi A, samo vi B“. Prevoditeljica francuskog, kojoj je to zbog rime bilo jako dobro, prevela je zbog ritma. Kako bi se dijete suprotstavilo, izgovorilo je B. Ja tu pjesmu nisam napisao zato. Htio sam pokazati da dijete po prirodi stvari ide korak naprijed. Jedan književnik i kritičar Tomislav Ladan svojevremeno je rekao o djeci: „Vi ste u pravu i kad niste.“

Je li vam zgodnije pisati za djecu ili odrasle?

Bitne razlike nema. Svaka knjiga je kao i život  –  sukob između dobra i zla. Sve drugo je laž. Kakva je sad razlika? Ne možeš pisati djeci o temi koju oni ne razumiju. Isto tako ne možeš upotrebljavati jezik koji djeca ne razumiju. Dakle, to je jedina razlika kad se piše za djecu. Moraš izabrati temu i jezik koja djeca razumiju. Sve ostalo je isto. S dubokim poštovanjem, neki puta ćeš naći u knjigama za djecu tako velike teme, npr. u Grimovim bajkama. To su takvi poučci za život koje lakše shvatiš nego u nekom kompliciranom romanu.

Imate li ideju za novu knjigu?

Ja imam toliko ideja da kad bih imao 10 života, ne bi ih mogao ispuniti. Moj jedan prijatelj, koji je bio slikar, nažalost sada više nije živ, je imao jako puno problema s inspiracijom. On se toliko mučio s nadahnućem, a ja sam odmah  početku shvatio u čemu je stvar. Muza, ona je žensko. I ako za tom muzom stalno trčiš, ništa od ljubavi, ništa od pisanja. Nego ja odem kositi travu, a muza dotrči za mnom, tj. samo mi dolaze nove i nove ideje za pisanje.

Pripremile: Lorena Bošnjaković i Ina Kauzlarić, 7.b

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *