Predstavljamo multimedijalnu umjetnicu, a ujedno i našu nastavnicu Likovne kulture – Luciju Lebić povodom njezine prve samostalne izložbe. U petak, 20. studenoga 2020. izložba Uloge je otvorena u Galeriji Rub. U razgovoru koji slijedi pobliže nam je opisala svoju prvu samostalnu izložbu, pripreme za nju, ali i same početke ljubavi prema umjetnosti.
Kada ste zavoljeli umjetnost?
Od najranijeg razdoblja svojeg života, najdalje što se mogu sjetiti, oduvijek sam govorila da želim biti umjetnica. Premda nisam niti znala što to sve podrazumijeva, odluka je bila jasna. Ipak, neki su trenuci bili presudni. Svakako bih izdvojila ova tri: kada mi je moja učiteljica poklonila sliku koju je naslikao njezin sin, akademski umjetnik Eugen Varzić. Zatim, kada sam prvi put razgovarala sa svojom nastavnicom Likovne kulture, Đurđom Vilagoš, i, naposljetku, kada me mama odvela na performans Vlaste Delimar u atrij Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda. Tako sam zavoljela umjetnost.
Kada ste se počeli baviti time?
Likovnost mi je uvijek bila bliska, ali prva umjetnička djela, ako ih tako mogu nazvati, nastala su u srednjoj školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu pod vodstvom mojih profesora mentora. Na akademiji su stvari postale ozbiljne, tada sam ipak malo više „zagrebla“ ispod površine.
Grupne izložbe – da. Samostalna izložba – e, to je već nešto drugo. Toga me oduvijek bilo jako, jako strah. Taj osjećaj izloženosti nije me niti malo privlačio.
Jeste li oduvijek htjeli imati svoju izložbu?
Moram priznati da zapravo nikada nisam htjela imati svoju izložbu. Toga me oduvijek bilo jako, jako strah. Taj osjećaj izloženosti nije me niti malo privlačio. Grupne izložbe – da. Samostalna izložba – e, to je već nešto drugo. Na poticaj, gotovo na nagovor, Ivana Šeremeta, voditelja Udruge za suvremenu umjetnost Tvrđava Brod te uz podršku Ministarstva kulture upustila sam se u tu veliku avanturu.
Kako je bilo organizirati prvu samostalnu izložbu?
Organizacija izložbe bio je lakši dio posla, radove sam radila godinama, a sve ostale stvari – od postava pa do pripreme teksta, pomogli su mi pripremiti kolege iz udruge i dragi prijatelji.
Koliko Vam je trebalo da to sve organizirate?
Od pisanja projekta pa do konačnog postava izložbe prošlo je oko godinu i pol. Radovi su nastajali u periodu 2014. – 2020. godine.
Volite li se više baviti kiparstvom ili slikanjem?
Teško je reći, kiparstvo mi je kao tehnika puno draže, konkretnije i manipulativnije. Opet, slikarstvom neke druge misli dolaze na svjetlost dana. Po vokaciji sam multimedijalna umjetnica – što znači da moje misli traže različite načine za ekspresiju.
Koliko Vam je najduže trebalo vremena za izradu jedne slike?
Jedna me slika jako namučila. Ni dan danas zapravo nisam zadovoljna s njome, a nakon izložbe se preselila u mrak podruma, gdje će ostati neko vrijeme. Za nju mi je trebalo oko godinu dana.
Kako Vam je bilo prerasti iz mlade djevojke u ženu i majku?
Kao što sam i htjela to prenijeti u svojim radovima, proces sazrijevanja bio je jedan složen, ali u konačnici ipak lijep proces, a svoju ulogu majke ne bih mijenjala ni za što na ovome svijetu.
Sara Krajtner, 6.a
Fotografije su iz privatnoga albuma nastavnice Lucije Lebić.