RAZGOVOR S MIHAELOM LAZIĆ KOJA ZAHVALJUJUĆI KOŠARCI STUDIRA U AMERICI: “Govorili su mi da se uhvatim kuhače kao svako žensko, a ja zagrizem i kažem: ‘E, sad ćeš vidjeti!’ “

Učenici 8. b razreda, sportaši i mi, novinari imali smo priliku razgovarati s jednom od naših sigurno najuspješnijih učenica škole. U svojoj generaciji bila je zvijezda Meteora – odlikašica, uzorna učenica, ali prije svega iznimno talentirana, vrijedna i marljiva košarkašica te izrazito topla, dobra i vedra osoba. Mihaelu Lazić je nastavnica Marija susrela večer prije pred školom, a zbog obveza s Hrvatskom košarkaškom reprezentacijom i povratka u Ameriku, odmah su dogovorile da već sutra bude gošća u svojoj bivšoj školi na satu razrednika 8.b

Mihaela, kakav je osjećaj vratiti se u školu nakon osam godina? 

Prekrasan. Osjećam se kao kod kuće. Evo, bila sam baš jučer ovdje kad je bio trening za djevojke… Stvarno predivne uspomene vežem uz ovu školu. Možda baš i nisu sve bile predivne. Cijeli svoj život igram košarku. U Brodu sam pohađala tri škole: u Malom Parizu, ovdje i srednju školu. Igram košarku već dvanaest godina, zato ja i kažem ne baš toliko lijepe uspomene. Trebalo je sve uskladiti. Bilo je puno žrtvovanja, borbe, organizacije vremena, učenja, bilo je izazovno uskladiti sve to, ali zato sam ja ovdje gdje jesam, završavam fakultet. 

S pozicijom centra uvijek u centru

U koji razred si išla i koliko je razreda bilo prije osam godina?  

De! Bilo je pet razrednih odjela. Čula sam sad da vas je malo sada – samo tri odjela? Nas je bilo pet, i to oko dvadeset pet učenika u razredu. 

Jesi li imala neki veliki san kad si bila mala? 

Jesam, svaku večer u molitvi: Molim te, Bože, da zaigram u ženskom NBA-u

Zašto si izabrala baš košarku? 

Ja sam uvijek bila na ulici, košarka, nogomet, bilo što samo da je lopta u ruci. Mene je djed odveo na trening košarke i za mene je to bila ljubav na prvi pogled, zaljubila sam se u taj sport. U Školi košarke Tigrić, kod trenera Brune. (razred se smije) Zašto se smijete? 

Osmaš Marko: Trenirao sam tamo, a oni su me uvijek ismijavali zbog toga.  

Kako si otišla u Ameriku? 

Meni je oduvijek bio san otići u Ameriku. Meni je Amerika bila vrh, i onda su uslijedili pozivi iz reprezentacije i to je najjednostavnije. Doslovno su me kontaktirali preko e-maila, Facebooka, kako god su mogli. Platili su meni i roditeljima karte, smještaj i hranu.  Ja sam tamo provela nekoliko dana, vidjela sam da mi se to sviđa i upisala školu. Najjednostavnije je kada se talent prepozna preko reprezentacije, ali vi to naravno možete i na druge načine. Možete platiti menadžera ili ako imate osobu koja će vas preporučiti. Ima brdo načina.  

Kad si spominjala puno odricanja tijekom osnovne škole, čega se točno moraš odreći da bi se stiglo do Amerike? 

To su one klasične priče: ne idem van subotom i nedjeljom jer imam utakmicu; pazim što jedem jer imam trening dva puta dnevno. Ovo možda više u srednjoj školi, ali ekipa ide na kavu, ja ne idem jer imam trening, ili moram odmoriti jer navečer imam trening. Također nikakve igrice i mobitel ne oduzimaju vrijeme. To sve doziram u tako malim količinama jer ja nemam vremena, a kad imam vremena, ili moram učiti ili sam umorna. Stvarno sam morala biti disciplinirana jer ja ne mogu doći na trening ili utakmicu umorna postizati koševe. Ponekad sam znala otići na kavu, a ne na trening. Mene je to tad toliko boljelo. Pogotovo ako ne odigram dobro. To sve onda odmah režem. Mislim da je to sve najviše u glavi.  

Kako je prošlo upoznavanje s novim ljudima, novom sredinom? 

Neću lagati, ja sam bila nervozna, ali kamo god ideš, upoznaješ se s novim ljudima. Naravno na engleskom, pa je to bilo malo stresno. Imam cimerice iz Grčke, Španjolske i Češke; nas četiri došle iz Europe. Zajedno smo živjele, učile engleski, meni je to bilo jedno predivno iskustvo.  

Jesu li došli do tebe komentari da loše igraš ili da odeš iz kluba? 

Naravno, da. Jako puno ih je bilo. Kad sam bila mlađa, meni je to sve tako teško padalo, imala sam toliko crnih dana, imam ih i danas, ali se nekako lakše nosim s tim. Bilo je onih komentara: Što se ti tim baviš, nema od tog ništa, žensko si, uhvati se kuhače, ali iskreno, osjećam da mi je to pomoglo. Neki će odustati, a ja zagrizem i kažem: E, sad ćeš vidjeti.  

Vedra i uvijek spremna za šalu

Otkud tebi tolika želja za Amerikom? 

Bio je period života kada sam živjela u Mađarskoj, ali sam shvatila da ću tamo teško uskladiti školu s košarkom. A u Americi vas guraju u oba smjera jednako. Ako sam imala test i utakmicu isti dan, nikad nije bilo u isto vrijeme. Plus, oni u Americi su mi platili školovanje. 

Jesi li imala podršku obitelji i prijatelja? 

Naravno, veliku podršku, za sve što sam uspjela. Bili su tu moji roditelji i moj mlađi brat, i on igra košarku, ali od toga nema ništa. I prijatelji, naravno, ali što idem dalje, to je uži krug ljudi što su uz mene i sa mnom. 

Što studiraš

Marketing.  

Može li se živjeti od ženske košarke? 

U Hrvatskoj ne, možda u Dubrovniku. Te djevojke mogu igrati samo košarku, ali u Europi se može. Nema se to što skrivati. U ženskoj košarci žene koje zarađuju su na vrhu, onda jedna velika rupa pa sve ostale. Ove na dnu možda čak i zarađuju nekoliko tisuća eura, ali ništa više. Želim da za godinu-dvije dođem blizu vrha.  

Jesi li već imala poziva iz klubova?  

To je sad malo komplicirano, ja sam još na fakultetu,  pa ne smijem komunicirati ni sa kim jer mi neće platiti školarinu. Sve je bilo: ne, hvala, još sam na fakultetu. To je malo izazovno, ali vidjet ćemo kroz mjesec-dva.  

Kakav je to samo bio motivacijski susret i razgovor

Kada završiš školu, ostaješ li u Americi? 

Vraćam se, igrat ću u Europi, ali možeš ti ostati u Americi i naći posao. Ja želim ići u smjeru igranja sporta. Mogla sam ostati još dvije godine, ali ne bih.  

Zašto se vraćaš kad ti je Amerika bila tako velik san? 

Tamo je skroz drukčije. Ja sam sigurno nakon svega druga osoba. Htjela sam ja odustati i vratiti se, ali nisam. Vuče me to što sam bliže kući. Ma, nije mi problem što sam daleko, ali taj mentalitet!!! Europa, Amerika – to je nešto skroz drukčije. Oni su onako hladniji ljudi, svatko gleda sebe. Tamo se ne ide na kavu. Osjećam se kao robot tamo. Puknem doslovno. Ludo je, fizički naporno: pet sati trening, pet sati škola.  

Znaš li neke američke običaje? 

Pa, ja tamo nisam vidjela nikakve tradicije. Naše su tradicije naravno najbolje. (smijeh) Upoznala sam tradicije koje pripadaju mojim cimericama. Meni je to sve bolje od te Amerike… ako ćemo iskreno.   

Čime se dalje planiraš baviti? 

Košarkom. Za tri mjeseca diplomiram, ali ja još nisam profesionalac, još uvijek sam studentica. Želim biti još u marketingu ili biznisu. Ne mogu košarku igrati s četrdeset, ali raditi mogu. 

                                    Lucija Kovačević, 6. b

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *